PARIS
Pariz (fra. Paris [paʁi]) je glavni i najveći grad Francuske. Smješten je na obalama rijeke Seine u sjevernoj Francuskoj, u središtu pokrajine Ile-de-France, također poznate kao "Pariška regija" (fra. Région parisienne). Stanovništvo grada Pariza, u svojim od 1860. uvelike nepromijenjenim granicama, procijenjuje se na 2,167,994 (2006.)[2], ali metropolitansko područje (aire urbaine) naseljava više od 11,000.000 stanovnika,[3] što je najnaseljenije metropolitansko područje u Eurozoni.
Kao važno naselje tijekom više od 2000 godina, Pariz je danas jedan od vodećih svjetskih poslovnih i kulturnihsredišta, s utjecajima na politiku, obrazovanje, zabavu, masovne medije, modu, znanost i umjetnost, što sve doprinosi statusu Pariza kao jednog od globalnih gradova.[4] U skladu s procjenama iz 2005., pariško gradsko područje najveća je europska gradska ekonomija,[5] i peta u svijetu u popisu svjetskih gradova prema BDP-u.[6]
Pariz i Pariška Regija, s 533,6 milijardi eura u 2007., proizvode više od četvrtine bruto domaćeg proizvodaFrancuske.[7] U Pariškoj regiji, sjedište je 37 od 500 najprofitabilnijih kompanija na svijetu,[8] smještenih u nekoliko poslovnih četvrti, među kojima i La Defense, najvećoj namjenski izgrađenoj poslovnoj četvrti u Europi.[9] U Parizu također imaju sjedište mnoge međunarodne organizacije, kao UNESCO, Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), Međunarodna Trgovačka Komora (ICC), i neformalni Pariški klub.
Pariz jedna je od najpopularnijih turističkih destinacija na svijetu, s 45 milijuna posjetitelja svake godine u Pariškoj regiji, od čega 60% stranih turista,[10] koje u Pariz privlače brojne znamenitosti i atrakcije.
ajraniji arheološki znakovi permanentnog ljudskog naseljavanja pariškog područja datiraju oko 5000 godina prije nove ere.Parisijci, podpleme keltskih Senona, poznati kao lađari i trgovci, naselili su područje kraj rijeke Seine od oko 250. pr.ne. dok suRimljani osvojili pariški bazen 52. pne. s permanentnim naseljem do kraja vijeka na lijevoj obali, brdu Sainte Genevieve i otoku Ile de la Cite. Galsko-rimski grad izvorno je nazivan "Lutecija", ali naziv je kasnije galiciran u Lutece. Tokom slijedećih vjekova znatno se proširio, prerastavši u naprean grad s forumom, palačama, kupatilima, hramovima, teatrima i amfiteatrom. Pad Rimskog carstva i germanske invazije u petom vijeku, označili su za Pariz početak perioda opadanja. Do 400, Lutece, tada uvelike napušten od svojih stanovnika, bio je skoro samo garnizon u užurbano utvrđenom centralnom otoku. Pri kraju rimske vladavine grad je ponovo nazvan imenom "Pariz" kao što se zvao u doba cara Julijana. Franački kralj Klodvig I. ustanovio je Pariz kao svoj glavni grad 508. godine to jest koju godinu prije svoje smrti.Pariz je lociran na luku rijeke Seine i sadrži dva otoka, Ile Saint-Louis i veći Ile de la Cite, koji tvore nastariji dio grada. Ukupno, grad je relativno ravničarski, i najniža elevacija je 35 m nadmorske visine. Pariz ima nekoliko istaknutih brda, od kojih je s 130 m najvišiMontmartre.[38]Pariz, bez vanjskih parkova Bois de Boulogne i Bois de Vincennes, pokriva oval površine 86.928 km2. Posljednje veće proširenje gradskog teritorija 1860, nije mu podarilo samo svoj suvremeni izgled već je i kreiralo dvadeset arondismana (gradskih općina). Od 1860. gradsko područje od 78 km2 neznatno je 1920-ih prošireno na 86.9 km2. 1929, parkovi Bois de Boulogne i Bois de Vincennes službeno su pripojeni gradu što je gradsko područje povećalo na sadašnjih 105.39 km2.
Srednji vijek do 19. vijeka
Tvrđava Louvre u rukopisu francuske iluminacije "Veoma sretni sati vojvode od Berryja" (Tres Riches Heures du Duc de Berry), iz ranog 15. vijeka
Kuga je stigo u Pariz 1348, s najmanje 800 mrtvih dnevno, u doba kada je Pariz imao oko 200,000 stanovnika. Također i 1466, 40,000 ljudi je umrlo od kuge u Parizu.Pariz je izgubio svoju poziciju glavnog grada Francuskog kraljevstva za vrijeme okupacije od Burgundijaca, tada Engleskih saveznika, u doba stogodišnjeg rata, kada je Henrik VI okrunjen za francuskog kralja 1431, naslov koji je izgubio kada je Karlo VII vratio grad Francuskoj 1436. Premda je Pariz ponovo postao glavnim gradom, francuski vladari boravili su u Dolini Loare.1528, kralj Franjo I, premjestio je centar moći iz Doline Loare natrag u Pariz. U doba francuskih vjerskih ratova, Pariz je bio uporište francuske katoličke lige. Avgusta-Kolovoza 1572, za vrijeme vladavine Karla IX, dok su se u gradu nalazili mnogi protestantski plemići radi vjenčanja Henrika od Navarre, budućeg kralja Henrika IV, za Margaretu Valois, dogodio se pokolj Hugenota na dan svetog Bartolomeja, koji je počevši od 24.8., kroz cijelu zemlju potrajao nekoliko dana.Za vrijeme Fronde, Parižani su se pobunili te je kraljevska familija je napustila grad (1648). Kralj Luj XIV 1682. trajno je premjestio kraljevski dvor u Versailles. Stotinu godina kasnije, Pariz je bio glavna pozornica Francuske revolucije, s padom Bastille 14.7., 1789. i ukidanjem monarhije rujna 1792.
Devetnaesti vijek
31.3. 1814, nakon šestodnevne kampanje koja je vidjela poraz Napoleona, Pariz je okupirala Rusija, kao prva strana sila u 400 godina.Kozačke i Kalmičke konjičke jedinice u ruskoj službi ušle su u grad. Parižani su se pobunili protiv monarhije za vrijeme julske revolucije 1830, te je kralj Karlo X bio prisiljen napustiti tron. Francuska revolucija 1848. oborila je njegovog nasljednika i dokrajčila ustavnu monarhiju Luja Filipa čime je otvoren put ka stvaranju druge republike.
Industrijska revolucija, Drugo Francusko Carstvo i Belle Époque omogućili su Parizu najveći razvoj u svojoj historiji. Od 1840-ih, željeznički transport doveo je do toka migranata bez presedana, privučenih zaposlenjima u novim industrijama. Grad je prošao golemo obnavljanje pod Napoleonom III i njegovim prefektom Haussmannom koji je porušio cijele četvrti uskih srednjovjekovnih ulica radi stvaranja mreže širokih avenija i neoklasičnih fasada modernog Pariza. Taj program "Haussmannizacije" učinio je grad ljepšim i zdravijim za svoje stanovnike, iako je imao dodatnu prednost mogućnosti upotrebe vatrenog oružja i konjičkih juriša u slučaju budućih pobuna i revolucija, dok bi standardna pobunjenička taktika barikada postala zastarjelom.
Svetska izložba u Parizu 1889.
Epidemije kolere pogodile su stanovništvo Pariza 1832. i 1849; samo od epidemije 1832, umrlo je 20,000 od tadašnjih 650,000 stanovnika Pariza. Grad je također bio znatno pogođen opsadom na kraju Francusko-pruskog rata (1870. – 1871.): u kaosu uzrokovanom padom vlade Napoelona III, novoutemeljena Pariška komuna je bila ugušena od vladinih snaga. U borbama su mnoga gradska adminstrativna središta (i gradske arhive) izgorjela, dok je 20,000 Parižana ubijeno. Taj događaj je ostao poznato kaosemaine sanglante (krvavi tjedan).
Pariz se brzo oporavio od tih događaja radi organizacije čuvenih svjetskih izložbi s kraja devetnaestog vijeka.[25] Eiffelov toranj bio je izgrađen 1889. za svjetsku izložbu stogodišnjice francuske revolucije, kao "privremeni" prikaz vještine ahitektonskog inženjeringa, ali ostao je najviša građevina na svijetu do 1930, te je najpoznatija znamenitost grada. Povodom svjetske izložbe 1900, otvorena je prva linija pariškog metroa. Svjetske izložbe u Parizu također su učvrstile status grada u industriji turizma i kao atraktivne lokacije za međunarodne izložbe tehnologije i trgovine.
Dvadeseti vijek
Za vrijeme prvog svjetskog rata, Pariz je bio pošteđen njemačke invazije francusko-britanskom pobjedom u prvoj bitci na Marni 1914, ali bio je na prvoj liniji ratnih napora. 1918. - 1919. bio je pozornica savezničkih pobjedničkih parada i mirovnih pregovora. U međuratnom periodu Pariz je bio poznat po svojim kulturnim i umjetničkim društvima i noćnom životu. Grad je postao mjestom okupljanja umjetnika iz cijelog svijeta, od izbjeglog ruskog skladatelja Stravinskog i španjolskih slikaraPicassa i Dalíja, do američkog pisca Hemingwaya.
14.6. 1940, pet sedmica nakon početka bitke za Francusku, Paris je pao pod njemačku okupaciju, koja se zadržala do oslobođenja Pariza avgusta-kolovoza 1944. dva i pol mjeseca nakon nakon invazije Normandije.[27] Središnji Pariz drugi svjetski rat prošao je uglavnom neoštećen, jer nije bilo strateških ciljeva za savezničke bombardere (željezničke su stanice u centralnom Parizu terminali, dok su glavne tvornice locirane u predgrađima). Također, njemački general Dietrich von Choltitznije izvršio Hitlerovo naređenje o uništavanju svih pariških znamenitosti prije njemačkog povlačenja.[28]
Oslobođenje Pariza 1944.
U poratnom periodu, Pariz je doživio najveći razvoj od Belle Époque. Predgrađa su se znatno proširila, s izgradnjom velikih radničkih naselja poznatih kao cités i početkom izgradnje poslovne četvrti La Défense. Opsežna mreža podzemne željeznice (RER) izgrađena je kao dopuna metrou na usluzi udaljenim predgrađima, dok je razvijena i mreža auto-cesta usmjerenih na brzu cestu Périphériqueoko središta grada.[29][30][31]
Od 1970-ih, mnoga unutarnja predgrađa Pariza (posebno na severu i istoku) doživjela su deindustrijalizaciju, te su nekad prosperitetni cités postepeno postali geta za imigrante i oaze nezaposlenosti.[32][33] U isto vrijeme, grad Pariz (unutar auto-cestePériphérique), zapadna i južna predgrađa uspješno su promjenili svoju ekonomsku bazu iz tradicionalne proizvodnje u visokovrijedne usluge i visokotehnološku proizvodnju, stvarajući veliko blagostanje svojim stanovnicima, čiji je prihod po glavi među najvećima u Europi.[34][35][36] Sukladno produbljavanje društvenih razlika izmedu ta dva područja dovelo je do povremenih nemira od polovine 1980-ih, kao nemiri 2005, koji su uglavnom bili koncentrirani oko sjeveroistočnih predgrađa.
Dvadesetprvi vijek
S namjerom ublažavanja socijalnih tenzija u unutarnjim predgrađima i revitalizacije metropolitanske ekonomije Pariza, u tijeku je nekoliko projekata. Ured državnog sekretara za razvoj regije glavnog grada otvoren je pri vladi Francuske marta-ožujka 2008. Državni sekretar Christian Blanc zadužen je za nadgledanje projekta predsjednika Nicolasa Sarkozyja za stvaranjem integrirane metropolitanske uprave "Velikog Pariza" (Grand Paris), kao i produženja mreže podzemne željeznice radi novog porasta stanovništa u Parizu i predgrađima, i raznih ekonomskih razvojnih projekata kao poticaj metropolitanskoj ekonomiji, među kojima stvaranje vrhunskog tehnološkog i naučnog klastera i univerzitetskog kampusa na platou Saclay u južnim predgrađima.
Usporedno, predsjednik Sarkozy također je 2008. pokrenuo međunarodni urbanistički i arhitektonski natječaj za budući razvoj Pariza. Deset grupa arhitekata, urbanista, geografa i pejzažnih arhitekata ponuditi će svoje vizije izgradnje metropole Pariza 21. vijeka u eri Protokola iz Kyota i izraditi buduću dijagnozu Pariza i predgrađa koja će definirati budući razvoj u Velikom Parizu idućih 40 godina. Cilj nije samo izgraditi ekološki održivi metropolis, već i integrirati okolna predgrađa sa središnjim Parizom kroz opsežna urbana planiranja i simbolične arhitektonske projekte.
U međuvremenu, u nastojanjima poticanja globalnog ekonomskog imidža Pariza, odobrena je od 2006. izgradnja nekoliko nebodera (300 metarski ili viši) u poslovnoj četvrti La Défense, predviđenih za dovršenje ranih 2010-ih. Pariške vlasti također su objavile da planiraju odobriti izgradnju nebodera unutar središta grada ublažavanjem limita na visinu zgrada prvi puta nakon izgradnje tornja Montparnasse ranih 1970-ih.
